Stupni Do, panorama
Voljela bih da sam slikar. Da imam dar, pa da na platno prenesem unutarnji doživljaj svijeta oko sebe. Slikala bih godišnja doba. Bojama dočaravala savršenstvo Allahovog, dž.š., stvaranja. Slikala bih kalendarske mjesece onako kako ih ja doživljavam i kakav osjećaj bude u meni. Posebno bih naslikala oktobar. Njemu bih pridala posebnu pažnju. Znam, mnogi bi slikari, slikajući oktobar, pokazali raskoš svog talenta igrajući se šarenilom boja koje ovaj mjesec sa sobom donosi. I ja bih voljela da ga naslikam baš takvog, nagizdanog, odjevenog u najšarenije odijelo, ali ne mogu…
Vareš, mjesto gdje je prostranost duše nadjačavala tjeskobu kotline
Vareš, bosanskohercegovački gradić smješten u kotlini rječice Stavnje, s obje strane okružen visokim brdima, podsjeća da na ovakvom geografskom području mogu živjeti samo hrabri i odvažni ljudi. Radnička sredina, u kojoj se uvijek “igralo za raju i zanemarivala se taktika”, dolazio svijet od svakuda da tu zarađuje koru hljeba, širilo se “bratstvo i jedinstvo”.
Vareš, panorama sa sjevera
Otvarao je Vareš svoja vrata svakome. Nudio toplinu doma mnogima koji poslije II. svjetskog rata nisu imali svog doma.
U skučenom prostoru, stanovnici ovog gradića osjećali su se komotno, jer je prostranost duša nadjačavala tjeskobu kotline.
Spomenici kulture svjedoče o historiji ovoga kraja, koji u svojim njedrima čuva ostatke kasnoantičke bazilike, pa Bobovac, mjesto gdje su stolovali bosanski kraljevi, džamija na Karićima, staru oko 450 godina, kao i katolička crkvu iz 17. vijeka, Stupni Do.
Da, i Stupni Do.
Da, i Stupni Do.
Mnogi Vareš nazivaju “krajem svijeta”, jer iz njega put nikuda ne vodi…
I, da… U oktobru 1993. godine iz Vareša izlaza nije bilo… Pretvoren je u logor. Sila je počela carovati…
I, da… U oktobru 1993. godine iz Vareša izlaza nije bilo… Pretvoren je u logor. Sila je počela carovati…
“kraj svijeta”, put koji nikuda ne vodi
ZLOČIN HVO – DVADEST GODINA OD STUPNOG DOLA
Osvanuo je 23. oktobar te ratne 1993. godine, dan kad Vareš ispisuje najkrvaviju stranicu svoje historije.
Jedinice HVO-a iz Vareša, potpomognute “Apostolima” i “Maturicama” iz Kiseljaka, počinili su svoj krvavi pohod na selo Stupni Do i grad Vareš. Sa lica zemlje nestaje selo i njegovi stanovnici, kojima je jedini grijeh to što su Bošnjaci. Razularene falange u ranim jutarnjim satima upadaju u selo i počinje ubijanje… Zaslijepljeni mržnjom, krše sve norme ratovanja. Iza sebe ostavljaju smrt kao svjedočanstvo njihovog zvjerstva. Četrdeset četiri ubijena života, prekinuta djetinjstva, neostvarene mladalačke želje, dječak i djevojčica, koji su imali samo tri godine, bit će njihova savjest gdje god bili i gdje god se krili. Oni će ih pratiti i podsjećati kakav su zločin počinili 23. oktobra u Stupnom Dolu.
Tri ubijene Bošnjakinje u stravičnom zločinu genocida koji se desio u mjestu Stupni Do nedaleko od Vareša. Tog 23. oktobra 1993. hrvatska vojska jer izvršila strašan masakr u kojem je mučki ubijeno najmanje 80 bošnjačkih civila.
Dok su u selu ubijali, u gradu su hapsili i odvodili u logore, u kojima su zatvoreni muškarci bili premlaćivani i ponižavani… Maskirana lica govorila su o njihovom kukavičluku i želji da ne budu prepoznati, kao i sramotnosti njihovog čina. Pored ubijanja, zatvaranja u logore, premlaćivanja, pljačkanja i silovanja, vršili su i urbicid – zapalili su stambeni blok, hotel, silos…
Stupni Do
Stupni Do, pustoš nakon genocida
Stupni Do nakon genocida
Stupni Do, Unprofor-ovi vojnici na mjestu zločina
20 godina kasnije
Prošlo je dvadeset godina od krvavog oktobra 1993.godine…
Stupni Do
Ni riječi o izvinjenju i pokajanju. Za dvadeset godina niko od lokalnih hrvatskih zvaničnika nije našao za shodno da prisustvuje obilježavanju stradanja, odnosno zločina koji je HVO Vareš počinio nad stanovnicima sela Stupni Do. Oni ne osjećaju krivnju, njih nije čak ni stid, nemaju potrebu za izvinjenjem. Niko od vareških Hrvata još nije procesuiran za nedjela koja su počinili. Oni kao da su sadili ruže, a ne ubijali i mučili ljude. Danas oni hodaju uzdignutog čela, pričaju o nestalim suknenim ponjavama iz njihovih kuća, Stupni Do i ne spominju, njih se to ne tiče, a kao šlag na tu tortu bestijalnosti – Dominik Ilijašević Como iz Kiseljaka (osuđen je na 15 godina zatvora zbog zločina u selu Stupni Do) prije mjesec dana odšetao je iz mostarskog zatvora u slobodu. Treba ga “nagraditi”, odradio je dobar posao za “hrvatsku stvar”…
Znam da ne postoji kolektivna odgovornost. Ali, sve dok se ne osudi zločin, dok je riječ “izvini” toliko teška da se ne može prevaliti preko jezika, dok je suknena ponjava vrijednija od života, odgovornost je na svima njima. Protiv korova se treba boriti, a ne zalijevati ga… Nadam se da će to jednom doći u svijest mojih sugrađana, da Stupni Do nije samo tuga bošnjačka, nego tuga svih nas, ljudska tuga, da je 23. oktobra ubijano čovječanstvo…
Izvinjenje je najmanje što treba učiniti. Ali, nažalost, oni to još uvijek ne osjećaju tako…
Hoće li nekad osjetiti? Ne znam…
Hoće li nekad osjetiti? Ne znam…
Zamišljam ih… Danas bi oni iz Stupnog Dola bili momci i djevojke, srednjovječni ljudi, neki bi za ruku vodili unuke. Bili bi…Ali, ih nejma… Ubili su ih…
Oktobar je… Obojen je najljepšim bojama jeseni, koje podsjećaju da i prolaznost može biti lijepa ako se zna da se putuje proljeću koje obećava novi početak … Njih četrdeset četvero je u jesen krenulo ka proljeću, tamo gdje se sastaju odabrane duše, duše onih “koji su živi, samo mi to ne znamo”…
Vareš u jesen je najljepši. Slikar bi, slikajući tu ljepotu, mogao iskazati raskoš svog talenta. I ja bih voljela naslikati ljepotu oktobra u Varešu… Voljela bih… Ali, ne mogu… Razumjet ćete i zašto…
Nema komentara:
Objavi komentar