nedjelja, 15. rujna 2013.
Bošnjaci "pametnom je i išaret dosta": KONJEVIĆ POLJE, TIČE LI NAS SE ILI NE ?!!
Bošnjaci "pametnom je i išaret dosta": KONJEVIĆ POLJE, TIČE LI NAS SE ILI NE ?!!: Slobodan čovjek se ne postaje, čovjek se rađa kao slobodno biće koje je nosilac duše i svijesti. Sloboda nije samo pojam,sloboda je način ž...
KONJEVIĆ POLJE, TIČE LI NAS SE ILI NE ?!!
Slobodan čovjek se ne postaje, čovjek se rađa kao slobodno biće koje je nosilac duše i svijesti. Sloboda nije samo pojam,sloboda je način života, sloboda je pravo i potreba. Živimo u vremenu u kojem se svi "kunu" u ljudska prava i slobode, a sve nekako ostaje više na riječima i papiru nego se primjenjuje u životu. Živimo u zemlji na čijem je tlu nastao ako ne prvi pisani dokument o ljudskim pravima i slobodama onda je jedan od najstarijih, Ahdnama sultana Fatiha. Također živimo u zemlji u kojoj se od pamtivijeka do danas krše i ne poštuju ljuska prava i slobode...Paradoks... Danas u zemlji Bosni, svjedočimo najgorem stadiju ugnjetavanja čovjeka, kršeći osnovna prava koja mu garatuju dostojan život. U 21. vijeku Bošnjaci povratnici u dijelu BiH koji se zove Republika Srpska, ustvari nije ništa drugo nego li tvorevina nastala genocidom, nemaju osnovna ljudska prava i slobode,kao što je praćenje nastave na Bosanskom jeziku, pravo na nacionalnu grupu predmeta,pravo na rad, jednostavno pravo na život....
Obrazovanje spada u elementarno pravo čovjeka. Obrazovanje je temelj za normalan način života. Način na koji stječemo obrazovanje je jako bitan segment koji utiče na mentalni razvoj ljudskog bića. Obrazovati se može na razne načine, ali osnovni i najbitniji način obrazovanja jeste institucionalno ili školsko obrazovanje. Jezik je prva karika u stvaranju i očuvanju vlastitog indentiteta. Ako je onemogućeno da se obrazuješ na jeziku koji je maternji, znači da ti je osporen identitet, a čovjek bez identiteta je ništa, a kad si ništa onda te nama... Neko želi da nas nema...
U članu 26. Opće konvencije o ljudskim pravima navodi se kako "svaki pojedinac ima pravo na obrazovanje".
Dvije su hefte od početka nove školske godine, a bošnjačka djeca iz Konjević Polja još uvijek nisu sjela u školske klupe, niti je za njih školsko zvono označilo početak nastave. Ne vidim da je to baš plaho uzburkalo ili uzbudilo javnost, izgleda to je problem samo povratnika Bošnjaka u Konjević Polje i tih stotinjak đaka nad kojima se krše sve konvencije o ljudskim pravima. Pravo na obrazovanje i pravo na jezik, je ravno pravu na život, a njima je to pravo uzeto. Pred našim očima i očima javnosti na početku 21. vijeka krše se sve norme humanosti i prava na identitet. Svojom drskošću i bezobrazlukom koji je svojstven vlastima u genocidnoj tvorevini, primorali su roditelje da svojoj djeci uskrate odlazak na nastavu, da bi tim očajničkim činom skrenuli pažnju javnosti na obespravljen položaj i uslove života koji su daleko ispod i najminimalnijih uslova koje zaslužuje ljudsko biće. I svi šute, poneki kratki prilog u informativnim TV emisijama je valjda dovoljan da se opere savjest svih nas.Pitam se, smijemo li tako? Da li je ljudski šutiti o ovome? Da li Bošnjaci u Konjević Polju rješavaju samo svoj problem, ili je to problem svakog od nas? Da li je šutnja i inferiornost dozvoljena nama Bošnjacima u ovom vaktu i zemanu? Imamo li pravo na ne brigu i sebičnost ? Možemo li se mi u Federaciji osjećati slobodno i normalno, dok se Bošnjacima u Konjević Polju i diljem teritorije koja je pod srpskom vlašću krše ljudska prava? Jesmo li kao narod sazreli da osjetimo da nema pojedinačne ugroženosti, da je ugrožavanjem Bošnjaka u Konjević Polju ugrožen čitav Bošnjački korpus? ....
Pitam se, gdje su sad oni koji se bore za prava djeteta? Zašto se ne oglase oni koji su tako glasno branili prava djece koja se koriste u spotovima u kampanji za Popis stanovništva? Imaju li se to dvostruki aršini, zar sva djeca nisu ista? Živimo li u vremenu gdje vlada ona narodna "kadija te tuži, kadija ti sudi" ? Izgleda da živimo...
Ne smijemo i nemamo pravo dopustiti da Bošnjaci Konjević polja ostanu sami u ovoj borbi za elementarna prava čovjeka. Pravo na jezik dokaz je identiteta kao i JMBG.
Pravda u Bosni je postala nedostižna, ali izgubljeno je samo ono od čega odustanemo. Hrabrost nije odreci se nedostižnih stvari, hrabrost je boriti se za njih...
Bošnjaci Konjević polja svoju hrabrost dokazuju svojim djelom, na nama ostalima je da izaberemo između hrabrosti i kukavičluka... A kako kukavičluk nije svojstven nama Bošnjacima, naš izbor će biti hrabar.
Ne dozvolimo da nas se ne tiče, pokažimo da smo zreli, da nemamo problem identiteta. Da znamo da ko smo, šta smo, i kome pripadamo.
Svima pošaljimo jasnu poruku da smo Bošnjaci koji Bosanskim jezikom svjedoče pripadnost Islamu...
Budimo kao pčele koje žive i djeluju kao zajednica, i proizvod njihovog djelovanja je med. Ne budimo kao muhe koje djeluju same i završe na đubrištu...
četvrtak, 12. rujna 2013.
BOŠNJAČKI EGOIZAM I EGOCENTRICI
BOŠNJAČKI EGOIZAM I EGOCENTRICI - PLAĆAMO LI DANAK
Čemu mišljenje da je biti ponizan jednako biti ponižen? Poniznost je vrlina i odlika velikih ljudi, tome se treba težiti... Oholost i egoizam su odraz slabića, zar je dostojno sebe slabićem učiniti... Od svakoga se ponešto može naučiti. Uvažavanje drugog ne znači srozavanje sebe. To što smo različiti ne govori da nam cilj nije isti. Različitost je bogatstvo. Čak i ako se različitost ne poklapa sa našim viđenjem i poimanjem stvari ne znači da trebamo biti, oholi, nepravedni, "Ne dopustimo da naša međusobna razilaženja i različita mišljenja o pojedinim pitanjima uzrokuju da budemo nepravedni jedni prema drugima".
.jpg)
Egoizam i njegova djeca egocentrici su uzeli za taoca znanje, koje koriste "kao živi zid" u borbi za vlast nad zdravim umom.
Zalijepljeni vlastitom vrijednošću i kvalitetom rijetko ili skoro nikako ne prepoznajemo vrijednost, sposobnost i bitnost drugog, napadamo jedni druge, prvi bacamo kamen nesvjesni vlastitih grijeha i slabosti. Znanje koje imamo koristi se kao oružje u obračunu jednih sa drugima, kao dokaz moći i prevlasti. Danima vođeni sebičnošću i uskogrudnošću potičemo i vodimo rasprave oko nebitnih stvari za ovo društvo i ovaj narod. Priskrbljujemo si pravo da koristeći položaje i ustanove koje su nam date u amanet vodimo međusobne "ratove", i zbunjujemo narod koji ruku na srce pola i ne razumije , jer se više i ne priča jezikom naroda, nego da bi pokazali i dokazali onom drugom "kako sam ja naj" govori se jezikom filozofa, tako da u većini slučajeva razumijemo samo sami sebe ili nas razumije još par sličnih.
Vjerujem da na ovom dunjaluku ništa nije naše, tijelo, duša,znanje, talent, imetak i sve ostalo nam je dato samo na posudbu. Sa posuđenim stvarima se postupa sa posebnom pažnjom i obzirom, jer se posuđeno treba vratiti Vlasniku u stanju kakvom nam je dato. Na žalost, sa posuđenim znanjem se više ne postupa tako, dobro se ohrda za stjecanje što boljeg položaja na dunjaluku (koji koristi samo onome koji misli da je "vlasnik znanja"), znanje se sve manje koristi u svrhu dobrobiti čovječanstva i upute na pravi put. Dokazati kako je neko drugi na krivom putu bitnije je nego sebe održati na putu Istine, treba potrošiti vrijeme (a vrijeme je blagodat Allaha dž.š., vremenom se Svevišnji kune), da se vidi i najmanji nedostatak kod brata muslimana, koji eto nije po našim mjerilima, a din dušmani nam oko kuće kolo igraju. Došlo je vrijeme gdje imamo puno alima a vrlo malo znanja odnosno možda i puno znanja a malo koristi od istog. Znanje je imetak i za njega kao i svaki drugi imetak ćemo polagati račun u šta smo i kako da trošili, za kakve smo ga ciljeve upotrebljavali. Znanje je dar, a ne sredstvo za manipulaciju, ili sjeme za sijanje smutnje. Onaj ko posije smutnju nered će požnjeti, a teško se onom ko na zemlji nered pravi... Na zemlji smo kao namjesnici postavljeni, da na istoj red uspostavimo, svaki insan svojim rađanjem dobija i svoju ulogu. Čemu onda potreba za egoizmom, čemu egocentrici, kad niko od nas ničiju ulogu ne može obaviti. Zašto potreba da ponižavanjem drugog uzdižemo sebe? A uzdignuti smo samim time da smo stvoreni u ljudskom susretu... Čemu mišljenje da je biti ponizan jednako biti ponižen? Poniznost je vrlina i odlika velikih ljudi, tome se treba težiti... Oholost i egoizam su odraz slabića, zar je dostojno sebe slabićem učiniti... Od svakoga se ponešto može naučiti. Uvažavanje drugog ne znači srozavanje sebe. To što smo različiti ne govori da nam cilj nije isti. Različitost je bogatstvo. Čak i ako se različitost ne poklapa sa našim viđenjem i poimanjem stvari ne znači da trebamo biti, oholi, nepravedni, "Ne dopustimo da naša međusobna razilaženja i različita mišljenja o pojedinim pitanjima uzrokuju da budemo nepravedni jedni prema drugima".
A kao poruku i ideju vodilju između mnogih koje nam je ostavio Poslanik s.a.v.s. navodim slijedeći hadis:
"Neka mi niko od mojih ashaba ne prenese nešto u pogledu drugog, jer ja želim da svakog od vas sretnem sa čistim srcem." (Ebu Davud, Tirmizi)
ponedjeljak, 26. kolovoza 2013.
PREBROJAVANJE KRVNIH ZRNCA
PREBROJAVANJE KRVNIH ZRNCA
Autor: Elmedina Muftić
Objavljeno: 22. August 2013. 20:08:04
Pitam se zašto mi u BiH nasjedamo na te „uvozne“ probleme i toga nikad nismo imali. Mi Bošnjaci smo na bedemu Islama, nosimo bajrak Islama u najisturenijem dijelu dunjaluka. Stoljećima svjedočimo šehadet i čuvamo Dini i Islam, u Evropi i zbog toga plaćamo visoku cijenu. Sve do agresije na BiH nismo bili opterećeni ni sunitima ni šiitima, i jedni i drugi su nam bili Muslimani. Suniti smo, ali smo od svega najviše bili ummet Muhammeda a.s...
Nekad mi se čini da smo mi Bošnjaci najsretniji ljudi na svijetu, čini mi se kao da nemamo nikakav problem, pa u nedostatku problema počnemo da izmišljamo probleme i sami sebi „mobu na leđa navlačimo“. Da li je to usud nas Bošnjaka da smo sami sebi najljuće sudije. Još se naša krv na zločinačkim kamama nije osušila, još se iskopavaju tijela rasuta po raznim masovnim grobnicama diljem BiH, još bijemo bitku opstanka na ovim prostorima i grcamo u problemima raznih vrsta, bez rješenja na vidiku. Mi, Bošnjaci, smo si uzeli kao najbitniji zadatak da si prebrojavamo „krvna zrnca“ i pravimo priču tamo gdje je nema, izmišljamo si Šijitizam i ostale marginalije. Toliko se snage troši u bespotrebnim raspravama koliko je ko i na kojoj TV bio zastupljen u proteklom mjesecu Ramazanu, odnosno ramazanskom programu na ovdašnjim TV stanica. Koliko je ko puta spomenuo Hz. Aliju i tako u nedogled. Nisam teolog i sebi ne uzimam pravo da se upuštam i teološke rasprave i nadmudrivanja, ali sam osoba razumom obdarena, i sa tog stanovišta mogu da kažem „ja vas ne razumijem“… Ne znam kome u ovoj Bosni treba da smeta i zašto da mu smeta, ako neko kaže da voli hz. Aliju i da ga citira, kad je i sam Poslanik s.a.v.s. volio hz. Aliju. Ja volim hz. Aliju, hz. Fatimu, hz. Hasana i hz. Huseina, hz. Hatidžu i šta je u tome problem, a nisam šija. Volim i hz. Ebu Berka, hz. Omera, hz. Osmana, Talhu r.a., Zubejra r.a. i sve ostale ashabe Allahovog dž.š. Poslanika. I ne vidim u čemu je problem. Pitam se zašto mi u BiH nasjedamo na te „uvozne“ probleme i toga nikad nismo imali. Mi Bošnjaci smo na bedemu Islama, nosimo bajrak Islama u najisturenijem dijelu dunjaluka. Stoljećima svjedočimo šehadet i čuvamo Dini i Islam, u Evropi i zbog toga plaćamo visoku cijenu. Sve do agresije na BiH nismo bili opterećeni ni sunitima ni šiitima, i jedni i drugi su nam bili Muslimani. Suniti smo, ali smo od svega najviše bili ummet Muhammeda a.s., sa agresijom na BiH su nam došle i nove informacije, kao i organizacije sa svojim interesima i pomutile su mozak (hvala Allahu dž.š.) nevelikom broju Bošnjaka, ali su odjedom Bošnjaci počeli da pričaju nebuloze i upuštaju se u rasprave o nečemu što smo do jučer sa takvim poštovanjem gledali i doživljavali. Raspravljamo se o osobama kojima je Poslanik s.a.s.v. zagarantovao Džennet, polemišemo o njima koji su svoje živote, imetke dali za Islam, o onima koji su prvi posvjedočili šehated, o njima koji su lijegali u postelju Poslanika s.a.v.s., znajući da će kuća, kao i postelja poslanikova biti napadnuta, o njima koji su s Poslanikom na put Hidžre krenuli i s Njim s.a.v.s. pronosili bajrak Islama...
Molim Allaha dž.š. da mi podari iskrenost u vjeri i životu kakvu je imao Ebu Bekirr.a., da mojim kodom protiče fluid pravednosti i poniznosti kakav je proticao bićem Omera r.a., da imam stid Osmanov i pobožnost, skromnost, razboritost i hrabrost Alije r.a. I kada bi sve ove osobine upotpunila u svoju ličnost znam da bi tada sigurno barem djelićem ličila na prvaka ovog svijeta Muhammeda a.s. Kao žena bi voljela da u sebi imam čistotu, krhkost, iman i darežljivost hz. Fatime, kao i odlučnost, ustrajnost, pokornosti nepokolebljivost hz. Hatidže... Bošnjaci, pametnom je i išaret dosta...
Autor: Elmedina Muftić
Objavljeno: 22. August 2013. 20:08:04
Pitam se zašto mi u BiH nasjedamo na te „uvozne“ probleme i toga nikad nismo imali. Mi Bošnjaci smo na bedemu Islama, nosimo bajrak Islama u najisturenijem dijelu dunjaluka. Stoljećima svjedočimo šehadet i čuvamo Dini i Islam, u Evropi i zbog toga plaćamo visoku cijenu. Sve do agresije na BiH nismo bili opterećeni ni sunitima ni šiitima, i jedni i drugi su nam bili Muslimani. Suniti smo, ali smo od svega najviše bili ummet Muhammeda a.s...
Nekad mi se čini da smo mi Bošnjaci najsretniji ljudi na svijetu, čini mi se kao da nemamo nikakav problem, pa u nedostatku problema počnemo da izmišljamo probleme i sami sebi „mobu na leđa navlačimo“. Da li je to usud nas Bošnjaka da smo sami sebi najljuće sudije. Još se naša krv na zločinačkim kamama nije osušila, još se iskopavaju tijela rasuta po raznim masovnim grobnicama diljem BiH, još bijemo bitku opstanka na ovim prostorima i grcamo u problemima raznih vrsta, bez rješenja na vidiku. Mi, Bošnjaci, smo si uzeli kao najbitniji zadatak da si prebrojavamo „krvna zrnca“ i pravimo priču tamo gdje je nema, izmišljamo si Šijitizam i ostale marginalije. Toliko se snage troši u bespotrebnim raspravama koliko je ko i na kojoj TV bio zastupljen u proteklom mjesecu Ramazanu, odnosno ramazanskom programu na ovdašnjim TV stanica. Koliko je ko puta spomenuo Hz. Aliju i tako u nedogled. Nisam teolog i sebi ne uzimam pravo da se upuštam i teološke rasprave i nadmudrivanja, ali sam osoba razumom obdarena, i sa tog stanovišta mogu da kažem „ja vas ne razumijem“… Ne znam kome u ovoj Bosni treba da smeta i zašto da mu smeta, ako neko kaže da voli hz. Aliju i da ga citira, kad je i sam Poslanik s.a.v.s. volio hz. Aliju. Ja volim hz. Aliju, hz. Fatimu, hz. Hasana i hz. Huseina, hz. Hatidžu i šta je u tome problem, a nisam šija. Volim i hz. Ebu Berka, hz. Omera, hz. Osmana, Talhu r.a., Zubejra r.a. i sve ostale ashabe Allahovog dž.š. Poslanika. I ne vidim u čemu je problem. Pitam se zašto mi u BiH nasjedamo na te „uvozne“ probleme i toga nikad nismo imali. Mi Bošnjaci smo na bedemu Islama, nosimo bajrak Islama u najisturenijem dijelu dunjaluka. Stoljećima svjedočimo šehadet i čuvamo Dini i Islam, u Evropi i zbog toga plaćamo visoku cijenu. Sve do agresije na BiH nismo bili opterećeni ni sunitima ni šiitima, i jedni i drugi su nam bili Muslimani. Suniti smo, ali smo od svega najviše bili ummet Muhammeda a.s., sa agresijom na BiH su nam došle i nove informacije, kao i organizacije sa svojim interesima i pomutile su mozak (hvala Allahu dž.š.) nevelikom broju Bošnjaka, ali su odjedom Bošnjaci počeli da pričaju nebuloze i upuštaju se u rasprave o nečemu što smo do jučer sa takvim poštovanjem gledali i doživljavali. Raspravljamo se o osobama kojima je Poslanik s.a.s.v. zagarantovao Džennet, polemišemo o njima koji su svoje živote, imetke dali za Islam, o onima koji su prvi posvjedočili šehated, o njima koji su lijegali u postelju Poslanika s.a.v.s., znajući da će kuća, kao i postelja poslanikova biti napadnuta, o njima koji su s Poslanikom na put Hidžre krenuli i s Njim s.a.v.s. pronosili bajrak Islama...
Molim Allaha dž.š. da mi podari iskrenost u vjeri i životu kakvu je imao Ebu Bekirr.a., da mojim kodom protiče fluid pravednosti i poniznosti kakav je proticao bićem Omera r.a., da imam stid Osmanov i pobožnost, skromnost, razboritost i hrabrost Alije r.a. I kada bi sve ove osobine upotpunila u svoju ličnost znam da bi tada sigurno barem djelićem ličila na prvaka ovog svijeta Muhammeda a.s. Kao žena bi voljela da u sebi imam čistotu, krhkost, iman i darežljivost hz. Fatime, kao i odlučnost, ustrajnost, pokornosti nepokolebljivost hz. Hatidže... Bošnjaci, pametnom je i išaret dosta...
subota, 20. srpnja 2013.
KARIĆI I HAJDAR DEDO
ZIJARET KARIĆIMA I ŠEJH HAJDAR DEDI
Bosna i Hercegovina se može pohvaliti po mnogim svojim specifičnostima što je znatno razlikuje od okolnih država, posebno po svojoj religijskog kulturi i baštini.
Jako malo ljudi poznaje da su Bošnjaci prihvatajući Islam koji su donijeli Turci Osmanlije unijeli u svoju religiju dosta elemenata svojih ranijih, kulturnih, tradicijskih, pa i religijskih obreda prije svega bogumilstva.
Noseći traumu-hipoteku svog preobračenja iz bogumilstva Bošnjaci-muslimani su se posvađali sa svojom historijom prvo su se naučili da brzo zaboravljaju ko su bili iz razloga iskrenog prelaska na Islam.
Takva trauma nas je koštala i ko zna koliko puta će još koštati, u pamet su nam usadili da se naše bogumilske historije ne treba sjećati.
Razlozi su vjerovatno to što smo Osmanlijama bili toliko zahvalni na Islamu koji nam je prenesen da smo se pogubili u dodvoravanju. Kako ulema tako i svjetovna elita pa smo htjeli da ostavimo i napustimo sve što je imalo i dah bogumilstva i tako pratimo vlast za vlast taman do dana današnjeg nosimo traumu toga.
A vala jesmo pravi dobri Bošnjani u prevodu naivni Bošnjaci.
Rijetke poput Hajdar-dede nije smetalo oštro kritikovanje zvanične uleme u naumu da stope tradiciju, kulturu, čak i pojedine vjerske sadržaje, te im da islamski karakter.
Istina je da današnji način obilježavanja i okupljanja podržava i zvanična ulema u IZ BiH.
Za takvo što treba da se zahvalimo velikanima poput Hajdar-dede, Ajvaz-dede, Šemsi-dede, Ajni-dede,Tehlil-dede, koji su svojom domišljatošću,mudrošću,te uzornim ponašanjem očistili od kultnih i paganskih vjerovanja, a u isto vrijeme čuvaju tradiciju i kulturu okupljanja i druženja.
Ime Hajdar-dede Karića sačuvala je narodna predaja i o njemu nemamo pisanih podataka. Neke predaje govore o njemu kao o Bošnjaku sa ovog kraja, dok druge govore o njemu kao učenjaku koji je došao sa vojskom sultan Fatiha.
Začajno je da navedemo barem ove dvije:
1.Predaja - po kojoj je sultan Fatih po osvajanju Bosne doveo 40 učenjaka da Bošnjake upute u islam. Jedan od tih 40 bio je i Hajdar-dedo, koji se nastani u mjesto koje po njemu dobi ime, Karići. Dok je gradio džamiju, jedna greda bila mu je kraća. Hajdar-dedo uputi dovu Allahu dž.š. i sa Božijom pomoći nategnu gredu na potrebnu dužinu.
2.Predaja - po kojoj je sultan Fatih osvojio Bosnu, a pet hiljada Bošnjaka na čelu sa svojim djedom (poglavicom), a to je bio Hajdar-dedo, pred njim lično na Karićima primilo islam. Zatim je Hajdar-dedo usnio san kako na tom mjestu treba da sagradi džamiju. I za tu gradnju unajmi najbolje majstore koji su još bili kršćani. Majstori, želeći da napakoste Hajdar-dedi zbog primanja islama, u jednu gredu tajno urežu krst. Hajdar-dedo, budući da je bio evlija i bogougodnik, naredi da skrate gredu, a on svojim rukama uze i Božjim emrom nategnu gredu na potrebnu duljinu i tako pokaza otvoreni keramet (čudo).
Dova na Karićima svojim sadržajem privlači veliki broj posjetilaca i ista je uvrštena u zvanični kalendar IZ BiH, održava se tradicionalna dova u zadnjoj nedjelji mjeseca jula.
Brojni su razlozi velike posječenosti Karičkog dovišta, a nabrojat ćemo neke od njih:
-Ambijent,vrijeme,mjesto te duhovnost koja struji na Karićima ne ostavlja njenog posjetioca ravnodušnog tako da oni koji jedanput posjete Kariće,iznova se vračaju do kraja života.
-Postoje generacije Bošnjaka koji pohode ovu manifestaciju i po 50 godina i još vam kažu:" Mene je moj dedo dovodio tu, sad ja dovodim svoga unuka i tako će da traje do kijameta."
-To što ona traje tri dana, od džume-namaza u petak do podne-namaza u nedjelju.
-Dervišima u BiH Karići predstavljaju največe okupljalište vjerovatno iz razloga što je i sam Hajdar-dedo bio starješina derviškog reda te osnivač i graditelj džamije.
-Na ovu dovu dolaze samo muškarci.
Gradnja džamije vezuje se za početak XVIII stoljeća.
Drevna džamija na Karićima dugo vremena nakon svoje izgradnje bila je centralna džamija na podrućju džemata Blaža. U haremu džamije nalazi se nekoliko nišana (nadgrobnih spomenika).
Džamija se u prvobitnom obliku, sa nekim manjim izmjenama održala sve do proteklog rata kada je u septembru 1993. godine spaljena do temelja.
Godine 2001. zahvaljujući brojnim donatorima, IZ Vareš, arhitekti Džomba Enveru, majstoru Hrustemu, dervišima, džematlijama IZ Vareš, i druga džamija je obnovljena autentično u njenom prvobitnom izgledu.
ponedjeljak, 8. srpnja 2013.
Bošnjaci "pametnom je i išaret dosta": STID ME JE…
Bošnjaci "pametnom je i išaret dosta": STID ME JE…: Stid me je, što ne mogu da učinim ništa više nego li da napišem da me je stid, a pokušala sam, nisu me slušali… ...
STID ME JE…
Stid me je bijelih nišana iz Potočara, kao i četiristodevet tek iskopanih kabura…
Stid me je što su organizatori "moji dobri Bošnjani", stid me što su koncerti u čast Ramazana…
Stid me šutnje onih koji treba da govore, a neće ili ne žele, valja se zamjeriti… Ko zna, ko će kome i za šta trebati…?
I kako jedan mudar Bošnjak reče „Danas ne postoje kameni i drveni kumiri, ali postoje kumiri od krvi i mesa...
U vrijeme kad se u Srebrenici vrše posljednje pripreme za ukup četiristodevet identifikovanih Bošnjaka, žrtava genocida u Srebrenici, i svi putevi vode ka Potočarima, u Nezuk se slijevaju rijeke ljudi koji žele da „Maršom mira“ iskažu svoju počast žrtvama, i na razne načine i iz raznih krajeva svijeta se izražava tuga, žalost, poštovanje, ja svjedočim narodnom veselju u gradu u kojem živim.
Moji Bošnjaci su našli za shodno da ničim izazvani organizuju koncerte (na čiju sam ih besmislenost, nehumanost i trivijalnost već upozorila) kao dobrodošlicu Ramazanu.
Pjevaju moji Bošnjaci kao da ih ne dotiče tuga bošnjačka.
Riječi su malo da bi njima mogla da opišem stid, tugu, i besmislenost ovog trenutka.
Stid me…Jednostavno me stid…
Stid me Srebrenice, stid me svih onih ukopanih i onih koji još uvijek nisu pronađeni, čije kosti čekaju da ih prepozna neko od preživjelih, a i ti je vrlo malo, stid me rijeka isplakanih suza majčinskih koje su u stanju da ugase džehenemsku vatru, ali izgleda ne mogu da otope led oko uspavanih srca bošnjačkih, stid me naše bezimene djevojčice koja je živjela samo nekoliko trenutaka, a osamnaest godina čeka da je pokopaju. Nije osjetila toplinu majčinog zagrljaja, ali je osjetila hladnoću masovne grobnice.
Naša bezimena bebo iz Srebrenice, stid me je...
Stid me je, što ne mogu da učinim ništa više nego li da napišem da me je sitd, a pokušala sam, nisu me slušali… Stid me je bijelih nišana iz Potočara, kao i četiristodevet tek iskopanih kabura…
Stid me je što su organizatori koncerata “moji dobri Bošnjani“, stid me što je koncert u čast Ramazana…
Stid me šutnje onih koji treba da govore, a neće ili ne žele, valja se zamjeriti… Ko zna, ko će kome i za šta trebati…?
I kako jedan mudar Bošnjak reče „Danas ne postoje kameni i drveni kumiri, ali postoje kumiri od krvi i mesa...
To su ti kumiri kojima se ljudi klanjaju – ne fizički, već sluganstvom!“.
Stid me je što krupnu novčanicu dostojanstva, prodajemo za sitan kusur dodvoravanja nekima do kojih nam uopšte nije stalo… Stid me je što zaboravimo i prije nego li upamtimo…
U vremenu kada se vrše posljednje pripreme za ukop četiristodevet identifikovanih Bošnjaka, žrtava genocida u Srebrenici, u gradovima po butum Bosni organizuju rock,turbo i drugi šund- derneci
Znam da nije dovoljno reći stid me je…
Ali još gore je šutiti …
Šutnja je odobravanje, ja ne odobravam, ja se stidim. Pisanjem skidam odgovornost sa sebe i onih koji misle kao i ja… Znam da nije dovoljno, ali je u ovom trenutku jedino moguće. „Nema popravljanja stanja jednog naroda, sve dok ne bude dovoljno onih koji su spremni boriti se i sagorijevati na tom putu promjena!“...
Pjevajte moji Bošnjaci, veselite se, a nebo nad Bosnom plače, davno ugušen jecaj pronalazi put i pretvara se u krik bola od kojeg svemir podrhtava.
Vi pjevajte, ali zapamtite da se ovdje ne živi da bi se pjevalo, nego kako pjesnik reče „ovdje se umire da bi se živjelo… zapamtite i to da se Bosna više ne brani na Drini nego mnogo, mnogo bliže.
Dobro je znati i to da "Ko zaboravlja, iznova proživljava". Mnogo više razloga imamo da plačemo, nego da pjevamo. Neka je svakome na čast i obraz…
A mene je stid…
Uputila bi dovu Stvoritelju nebesa i zemlje…
Ja Rabbi podari nam razum da možemo razlikovati laž od istine, zabludu od pravog puta, bitno od nebitnog, ne dozvoli da budemo od onih koji oči imaju a ne vide, uši imaju a ne čuju ne dozvoli nam da vođeni neznanjem na nedoličan način obilježavamo Ramazan, a pri tome zaboravimo na šehide i sve one koji su svoje sutra dali za naše danas…
Ja Rabbi ako mi zaboravimo Tebe, nemoj Ti zaboraviti nas.
Učini nas dostojnim pripadnicima ummeta Muhammeda a.s….
A stid me je Allahu dž.š. najviše pred Tobom…
Stid me je bijelih nišana iz Potočara, kao i četiristodevet tek iskopanih kabura…
Stid me je što su organizatori "moji dobri Bošnjani", stid me što su koncerti u čast Ramazana…
Stid me šutnje onih koji treba da govore, a neće ili ne žele, valja se zamjeriti… Ko zna, ko će kome i za šta trebati…?
I kako jedan mudar Bošnjak reče „Danas ne postoje kameni i drveni kumiri, ali postoje kumiri od krvi i mesa...
U vrijeme kad se u Srebrenici vrše posljednje pripreme za ukup četiristodevet identifikovanih Bošnjaka, žrtava genocida u Srebrenici, i svi putevi vode ka Potočarima, u Nezuk se slijevaju rijeke ljudi koji žele da „Maršom mira“ iskažu svoju počast žrtvama, i na razne načine i iz raznih krajeva svijeta se izražava tuga, žalost, poštovanje, ja svjedočim narodnom veselju u gradu u kojem živim.
Moji Bošnjaci su našli za shodno da ničim izazvani organizuju koncerte (na čiju sam ih besmislenost, nehumanost i trivijalnost već upozorila) kao dobrodošlicu Ramazanu.
Pjevaju moji Bošnjaci kao da ih ne dotiče tuga bošnjačka.
Riječi su malo da bi njima mogla da opišem stid, tugu, i besmislenost ovog trenutka.
Stid me…Jednostavno me stid…
Stid me Srebrenice, stid me svih onih ukopanih i onih koji još uvijek nisu pronađeni, čije kosti čekaju da ih prepozna neko od preživjelih, a i ti je vrlo malo, stid me rijeka isplakanih suza majčinskih koje su u stanju da ugase džehenemsku vatru, ali izgleda ne mogu da otope led oko uspavanih srca bošnjačkih, stid me naše bezimene djevojčice koja je živjela samo nekoliko trenutaka, a osamnaest godina čeka da je pokopaju. Nije osjetila toplinu majčinog zagrljaja, ali je osjetila hladnoću masovne grobnice.
Naša bezimena bebo iz Srebrenice, stid me je...
Stid me je, što ne mogu da učinim ništa više nego li da napišem da me je sitd, a pokušala sam, nisu me slušali… Stid me je bijelih nišana iz Potočara, kao i četiristodevet tek iskopanih kabura…
Stid me je što su organizatori koncerata “moji dobri Bošnjani“, stid me što je koncert u čast Ramazana…
Stid me šutnje onih koji treba da govore, a neće ili ne žele, valja se zamjeriti… Ko zna, ko će kome i za šta trebati…?
I kako jedan mudar Bošnjak reče „Danas ne postoje kameni i drveni kumiri, ali postoje kumiri od krvi i mesa...
To su ti kumiri kojima se ljudi klanjaju – ne fizički, već sluganstvom!“.
Stid me je što krupnu novčanicu dostojanstva, prodajemo za sitan kusur dodvoravanja nekima do kojih nam uopšte nije stalo… Stid me je što zaboravimo i prije nego li upamtimo…
U vremenu kada se vrše posljednje pripreme za ukop četiristodevet identifikovanih Bošnjaka, žrtava genocida u Srebrenici, u gradovima po butum Bosni organizuju rock,turbo i drugi šund- derneci
Znam da nije dovoljno reći stid me je…
Ali još gore je šutiti …
Šutnja je odobravanje, ja ne odobravam, ja se stidim. Pisanjem skidam odgovornost sa sebe i onih koji misle kao i ja… Znam da nije dovoljno, ali je u ovom trenutku jedino moguće. „Nema popravljanja stanja jednog naroda, sve dok ne bude dovoljno onih koji su spremni boriti se i sagorijevati na tom putu promjena!“...
Pjevajte moji Bošnjaci, veselite se, a nebo nad Bosnom plače, davno ugušen jecaj pronalazi put i pretvara se u krik bola od kojeg svemir podrhtava.
Vi pjevajte, ali zapamtite da se ovdje ne živi da bi se pjevalo, nego kako pjesnik reče „ovdje se umire da bi se živjelo… zapamtite i to da se Bosna više ne brani na Drini nego mnogo, mnogo bliže.
Dobro je znati i to da "Ko zaboravlja, iznova proživljava". Mnogo više razloga imamo da plačemo, nego da pjevamo. Neka je svakome na čast i obraz…
A mene je stid…
Uputila bi dovu Stvoritelju nebesa i zemlje…
Ja Rabbi podari nam razum da možemo razlikovati laž od istine, zabludu od pravog puta, bitno od nebitnog, ne dozvoli da budemo od onih koji oči imaju a ne vide, uši imaju a ne čuju ne dozvoli nam da vođeni neznanjem na nedoličan način obilježavamo Ramazan, a pri tome zaboravimo na šehide i sve one koji su svoje sutra dali za naše danas…
Ja Rabbi ako mi zaboravimo Tebe, nemoj Ti zaboraviti nas.
Učini nas dostojnim pripadnicima ummeta Muhammeda a.s….
A stid me je Allahu dž.š. najviše pred Tobom…
Pretplati se na:
Postovi (Atom)